Ako ste mislili da se ovaj naslov odnosi na napredak u liječenju , varate se. Odnosi se na napredak bolesti. Jer ono što morate znati. Šećerna bolest ide samo naprijed, nikada nazad. Jedina razlika jeste: može ići sporo ili brzo. Tu je uloga onoga koji je ima. Kada si sladak možeš biti još slađi svaki dan . A možeš ipak pokušati biti manje sladak . To ti produži život. Ali još važnije , doda kvalitetu životu. Vegetiranje ja ne smatram životom. Život je kada dišeš punim plućima. Kada radiš ono što voliš i još važnije , kada možeš raditi ono što voliš. Tu je kvaka.
Da, krenuli smo dalje. Život ide. Naravno, ponekad smo negdje u gostima ili na večeri. Damir voli papati. Puno papati. Onda ja onako ispod stola drmnem nogu, namignem kao nemoj više. Ali njegov odgovor je samo „ Pusti me, šta mi soliš?” I naravno nastavi, dok god ima na stolu , sve po redu, pa kad je fino. Pa dalje Coca Cola. Čak su i naši prijatelji kupovali Coca Colu ako je nisu imali kada bi se najavili da ćemo doći u goste. Jer se zna Rule pije Colu. Pri tome se puno znojio, onako ponekad si mogao vidjeti kako mu drhte ruke. Ali to nije razlog da se ne jede i ne pije . To je od gladi i prema tome treba jesti.
I tako nekako, Sin krenio u prvi razred. Sjedimo za stolom na ručku. Damir me pobjedonosno gleda. „ ti si rekla da neću dočekati prvi razred. Aha vidiš da jesam.I šta mi fali? Ništa me ne boli. Samo pričaj. „
Nisam ništa odgovorila. Zapravo recimo da sam bila sretna jer je dočekao taj prvi razred svoga sina. I Doista sam bila sretna. Zapravo se polako naučiš radovati sitnicama. Iako ovo nije bila sitnica. Bila sam sretna jer smo bili obitelj. I iako ponekad osuđujete nekoga jer stvara prividnu sliku obitelji. Jednostavno ta slika je tako lijepa . Tako je važna u očima svih nas. Obitelj je naše sklonište, naš temelj. Tu smo uvijek sigurni i voljeni .
I tako dok uživam u ovoj slici pomislila sam da neće dočekati prvi razred u srednjoj školi. Mislim da sam to i rekla. Naravno. „ Prestani sa glupostima”
Ali to nisu bile gluposti. Nekako gledajući ga primijetiš da je kao nešto omršavio. Ne ono jako , ali djeluje da je nešto tanji. Polako se pojavljuju oni znaci da se ovaj puta nešto ozbiljno događa. I kada hodamo Damir se odjednom kao zanese, kratko, brzo se vrati nazad . Ali vidljivo je . Vrti mu se u glavi, povremeno kaže da mu se zacrni pred očima . Ali na sve moje inzistiranje da ide ka doktoru negativan odgovor. Niti u ludilu. Nije njemu ništa. Ne želi. Ali svaki dan je sve gore. Krenemo van, ali on se vrati i ide po ključ od auta jer ne može hodati. Sada to više nije bila samo želja nego zbilja nije mogao. I jednostavno vozio se autom, uvijek i svuda. Ali smetnje su bile sve izraženije, malo malo pa se nešto zanese, pa mu se vrti. Jako je gladan, jako je žedan. Pije po 4 litre tekućine. Znoji se , drhte mu ruke.
Imamo mi prijatelja , doktora internistu. Znamo se puno godina, još iz nekih ratnih dana. Zna on i Ruleta. I eto, ja napravim nešto što nije baš lijepo . Ali jednostavno nisam vidjela drugi način. Pitam ja tog prijatelja da eto nekako uhvati Damira i odvede ga na pregled. Objasnila sam sam mu sve. Koliko dugo traje, kako izgleda. I naravno koliko se ja bojim da će sve ovo loše završiti. Kaže on meni da je i on primjetio da sa Damirom nešto nije dobro ali se nije htio petljati. Ali eto probati će.
I tako jedan dan ujutro je došao po njega, Odveo ga u laboratorij i napravili su pretrage. Naravno nalazi su bili katastrofa. Visoki šećer, visoke masnoće. Sva sreća ostali nalazi su još bili dobri . Ali ovo je bilo prestrašno. I tu on njega na pregled.,EKG, za sada bez promjena. Ali tlak lagano povišen. I tu on njemu odredi terapiju za početak, naravno dijeta i terapija za povišeni tlak.
Dolazimo kući na ručak. Damir sa mnom ne želi razgovarati. Pa kakva sam ja to? Bez njegovog znanja ja dogovaram preglede. Nije on mala beba. Da to nikada nisam više napravila. Nikada. On neće ići na preglede. Nije mu ništa. Šta to povišeni šećer i masnoće- Pa doručkovao je . Nije to od bolesti. Da nije doručkovao sve bi bilo u redu. I kakva dijeta. On voli šnicle, tijesto, krumpir, pizzu, ćevape u lepinji… Neće on jesti tamo neki kelj, kupus , Ne daj Bože špinat ili blitvu. Mogu ja to kuhati ali on sigurno neće to jesti. Uostalom ako mu se ne sviđa što sam ja skuhala uvijek ima na jedanaestom katu nešto. Njegova mama sigurno bolje kuha od mene. I to je redovno radio. Ako procjeni da to što sam ja skuhala nije dovoljno i ne sviđa mu se telefon je u ruci. „ Mama , šta je za ručak?” Mama uvijek ima nešto fino , naravno. Svaka mama će svome djetetu napraviti nešto fino , i ono što voli. I ja to radim. Kada mi sin nešto poželi ja napravim. Pa tu uopće nema govora da ne bude tako. Ja tu nisam imala argumente. Njegova mama super kuha, pravi izvrsne kolače. A tek kiflice, pogačice sa čvarcima. Najbolje , doista. Niti ja im ne mogu odoljeti. I onda je doista glupo očekivati da će im Damir odoljeti .
I tako , imamo lijekove koji stoje , u kutiji na sigurnom. Dovoljno sigurnom da ih nitko ne dira, naravno niti Damir.
Međutim bolest ne miruje. Svaki dan malo po malo uzima svoj danak. Nemilosrdno, uporno, bezobzirno. I to sada postaje sve očitije i očitije.
Iduća viroza koju smo pokupili jednostavno ovaj puta je dovela do ozbiljnijih posljedica. I sin i ja smo prošli sa jednodnevnim povraćanjem i proljevom. Damir ne. Povraćao je i povraćao toliko da u jednom trenutku jednostavno nije više mogao izdržati. Imao je takav nagon na povraćanje da nije prestajao. Ali naravno nije odmah htio u bolnicu . Tek nakon gotovo sat vremena nagovaranja. Prvo je naravno pokušavao mene nagovoriti da opet donesem infuziju i da mu dam kod kuće. Nisam pristala. Bojala sam se. Nisam bila sigurna koliki je šećer, kakvo mu je stanje. I onda ne mogu ja njega liječiti . On je moj muž. Ja prema njemu ne mogu biti objektivna.
Iako mu je bilo jako loše tek nakon par sati je pristao ići u bolnicu.
Naravno nalazi su bili još gori nego prije. Šećer negdje u nebesima. Nisu ga mogli niti izmjeriti. Masnoće visoke, visoke. Nalazi bubrega promjenjeni. I ostane on ležati na Internom odjelu . Dobio je infuziju, inzulin, sve što je potrebno. Tek nakon par sati se smirio. Došao je k sebi. I naravno odmah bi kući. Ali ipak nije išao kući. Ostao je 2 dana. Napravili su pretrage. Odredili su mu ponovo terapiju , za tlak, za masnoće, za šećer, Odredili dijetu za dijabetičare. Dali mu dijabetički knjižicu. Doktorica mu održala predavanje. Sve mu je rekla. Kakav je sada. Što će biti ako ne osvijesti svoju bolest. Kakve su opasnosti. Rekla mu otvoreno.
I evo Damira kući.
Sjedimo onako u dnevnom boravku. Sin pita tatu hoće sada biti dobro? Više neće povraćati?
Tata odgovara: „ Nikad više sine, obećajem. Biti ću dobro”
Ja ga gledam, ne vjerujem naravno . I pitam „ Znači li to da ćeš se pridržavati dijete, piti terapiju?”
On odgovara „ Naravno.”
Trajalo je punih mjesec dana. Ja sam kuhala lagane juhe, nemasno meso, povrće.
A onda jedan dan dođem na posao kod Damira. Trebala mi je njegova potvrda za posao. I taman sam došla a njemu stigla jauzna. Jedan onako dobar sendvič od pletenice sa šunkom i sirom. Pa gladan je . Ne , nisam ništa rekla, Izašla sam bez riječi. Nije niti potrebno. Samo sam bila jako razočarana, jako.
I kada je došao kući sa posla nisam mogla izdržati.
„ Obećao si sinu, zar ti niti to ne znači ništa? Koga zavaravaš? Pa ne uništavaš samo sebe . Sin te treba sada i za 5 godina. Treba te da sa njim pričaš, gledaš utakmice,poučiš ga nekim muškim stvarima. Halo , ja mogu puno ali ne mogu sve. Njemu treba i tata.”
Zid. Samo zid.
A sin sretan jer je tata došao kući. Misli sada je sve u redu. I tata će biti dobro. A meni se srce kida.